Svo ovo vrijeme dok sam plakao držao sam sve što znam i osjećam u sebi. Užarena kugla jada prolazila je sve padove i tuge sa mnom i rasla. Teško je i dalje, ali teže je to ignorirati. Ako su u pravu, slažem se, ali to su oni, ne znaju oni mene. Postoji način...

da odem...dok još imaš krila...

Jednog dana će si i on naći nekog...nekog tko će s njim plesati, koračati, veseliti se i krišom ga zaljubljeno pogledati. Možda će se i oženiti, biti će to veliko slavlje sa svim tvojim prijateljima. Hoćeš li se tada pitati jesi li to mogla biti ti? Jesi li joj slična? Hoće li raditi s njom sve ono što je radio s tobom, što ti je obećao? Daje li mu ona ono što ti nisi?
Prijatelji? Jeste li?

Pojaviti ću se onako iznenada, probuditi te iz sna i u očima ti vidjeti pitanje koje već prepoznajem: jesam li ja tebi dovoljan. Bore će se nadviti nad tvoje lice i postariti te u sekundi. Tvoji snovi mene ne uključuju...

Želiš mu sve najbolje i nazvati da mu čestitaš...u očima ti vidim glad...bunt
Vrijeme leti...da, još jučer te sramežljivo osvajao, a sada to više nisi ti...

Probudit ću se ranije, pogledat ću te, usne će se pomaknuti da te poljubim. Nekada je to izmamilo poznati slatki osmjeh, sada sekunde prolaze, a tvoje usne se ne miću...ako ću čekati još malo zaboraviti ću zašto sam te poljubio...ako ponovno otvorim usne, riječi će poteći...
Ljubav je riječ kažu, zvuk...a bol...volimo li takvu bol svaki dan...ne gledamo boje...
Ne mogu vjerovati da ti misliš da se sve mijenja ako si okrenula stranicu. Možeš okrenuti cijelo poglavlje, promijeniti knjigu, ali priča će uvijek ostati ista...
Možda ću i ostati samo još jedna stranica...

U našim očima vidim očajan plač, suze noći...sjena se nadvila...
Neću pobijediti ako te zadržim...

Sad znam, da trebam otići..svoja krila sam izgubio...one noći...i dalje ih tražim...

Ispričat ću vam priču koju doživio sam nedavno, dok vjerovao sam u ljubav i sve što je nestvarno. Vremena su bijedna, svima je do novaca, sve je nesigurno, ali postoje duše koje stvarno vole.


Upoznao ju je, a kao da ju je znao. Plakala je i tješit ju je znao, smijala se i nasmijavat ju je znao. Drhtala je i mazit ju je znao. Povrijedila ga je i olakšat joj je znao.
Vidio ju je, osjetio je – ovo nije za u vjetar, u pitanju je ljubav, rekao si je. Dali su mu nju, pa je oduzeli, njegovo tijelo samo je lego na zemlju i gledao je kako svaka padajuća zvijezda, meteor odvlači njegovu ljubav, nju u bespući otvorenog mora i otoka sreće. Kad vidio joj je oči iz kojih cijedilo se more, oči što traže ljubav i ruke šta sve govore, znao je da to tijelo ne zaslužuje tugu. Podnijet će joj dio tereta jer njeno tijelo možda to dugo ne može. Skupio je sve njene riječi, djela, tugu, ostavio joj hrabrost i nadu i krenuo prema kopnu.

Jednom će sve to čuti onaj koji treba, onaj kojem je sve riječi napisala. Jednom će njena duša biti mirna, a on će ići doma u kasnu uru znajući da mu se dogodila ljubav za kakvu nikad niste čuli. Sretan da ju je imao barem na trenutke, znajući da je u pismu vijetrom dušu što je poslao ona našla snagu.


Kad sam vidio da se iz njegovog tijela čista duša iscjedi od ljubavi što u njemu za nju ima, vratila mi se vjera, vratila mi se nada.

Sat je otkucao dvanaest i kapljice su počele polako izlaziti iz svojih skrovišta, mjesečina ih je vodila ka putu. Kao lice ljutog starca izgledalo je nebo. Njegovi razlozi su neizrečeni, lebde posvuda poput slobodnog orla na četiri vjetra, poput odbljeska sunca u srpnju. Pijesak je postao krut, a ti se sve više udaljavaš.

„Dođi, prošećimo“, rekao sam. Onim puteljkom uz plažu. Znam, uskoro se udaješ i htjeti ćeš znati od kuda vjetar dolazi. Znaš nikada nitko nije potvrdio, ali karta koju sam pročitao kaže da se iza velikog starog sata nalazi prolaz koji u određenom trenutku otvara i vodi te u skrovište četiri vjetra. Moraš proći dvoja zaključana vrata, deset staklenih prepreka, da bi vidjela vrata lijevo i desno. Kreni onima lijevo jer ona druga su samo odraz prvih, ogledalo, duplikat. Prije nego otvoriš vrata i dođeš do četiri vjetra biti će ti ponuđeno vječno svjetlo. Što je to točno ne znam, ali pogledaj duboko u dubinu svoje duše i osjeti hoćeš li ga prihvatiti.

Sat je otkucao dvanaest i kapljice su počele polako izlaziti iz svojih skrovišta, mjesečina ih je vodila ka putu. Kao lice ljutitog starca izgledalo je nebo. Našla se ususret desnim vratima, odrazu, koja su zasjala i prikazala vječno svjetlo. Oluja je zahvatila obalu i krenula raznositi pijesak. Osjetila je nadu, povratak vremena i tada je ugledala njegove oči kako sjaje vječnim svjetlom. Znala je da ona posjeduje ljubav i da će joj ona odgovoriti na sva pitanja. Zasjala je zvijezda i vječno svjetlo razbistrilo je nebo. Mjesečina je otkrila i najmanju skrivajuću sjenku mraka. Primila je kvaku desnih vrata, polako ih otvarala, osjetila je vjetar po cijelom tijelu, pijesak na licu.
„Uzimam“, rekla je…

Netko si drugi, a ja sam još uvijek ovdje…u odrazu…naći ću svoj put…

Odlazim od nje i ja se pitam sada, tko je ovdje gost? Dubok trag cipela ostaje u svježem blatu. Ostatak je negdje u trku iščeznuo. Hoću li pričati unucima o bezuvjetnoj ljubavi. Sjetiti se, pomisliti svih onih koji su bili uz mene ili će slike u trenu vratiti osjećaj. Jeftinim trikom ubaciti me u novu predstavu.

Sve te slike…

Usredotočio sam se na bol, samo to je stvarno od tebe. Znam da osjećam…poput igle bocnulo me, poznat osjećaj koji ubija povjerenje i tjera te da se sjetiš svega. U što sam se pretvorio, što postajem prijatelju. Mogu imati sve…ali sve je to prekriveno prašinom…jer iznevjerit ćeš me, iznevjerit ću te. Svi koje znam, otišli su nekamo…svojim putovima…nosim trnovitu krunu…pun sam slomljenih misli koje sad ne mogu vratiti i neizrečenih riječi…Ti voliš nekog drugog, postaješ netko drugi, a ja sam još uvijek ovdje…čekam…

Mogla si imati sve…moje maglovito carstvo…koje sam s tobom isponova gradio…ispod crte vremena, tvoja sumnja nestaje…slatka djevojko…iznevjerit ću te opet…natjerati na suze…miljama daleko opet ću to biti ja…i naći način da budemo zajedno…da te prebolim…

Toliko čekam ljubav…ali čovjek poput mene odumire jer ono što trebam, ne znam hoće li uspjeti popuniti sve te rupe. Nekoga tko će me voljeti kakav jesam…ono što jesam. Minuta ljubavi…je strijela koja može proći kroz moje srce, a da ono nastavi kucati i ne raspadne u tisuću komadića.

Dišem…

Boljeti će me…
naći ću način…zadržati ringišpil prije nego me opet vrati na početak…barem na tren…pogledati ljubavi u oči…sjetiti se tebe, prijatelju…poljubiti je…i po prvi puta ostati…nepomičan…

Povrijedit ću te…
…prkos suze tjera me, ali strah od pogrešne odluke drži me na mjestu…strah od ponovnog pada prevelik je…hoću li ustati ponovno?

Polako odlaziš i to izjeda rane, vrijeme ne može toliko izbrisati…molim te, samo odi…

Snijeg je skrivao sklisku cesto dok sam koračao u noć. Iako daleko od doma, tuga od koje sam nekada bježao našla je mjesto na mojoj duši. Prijatelju moj. Čuvaš li me? Spreman da na tren odletim, zaboravim, prolazio sam sklisku cestu držeći je za ruku. Naviknuti na padanje, jedno uz drugo toga nas nije bilo strah.

...pogled, poljubac, zagrljaj...grad je bio u plamenu cijelu noć…

Jutro, miris ljiljana miješao se sa ustajalim zrakom prošle noći. Ležiš kraj mene, tako nevina i sjetna. Kako nešto tako slatko i krhko može izazvati takvu pomutnju, eksploziju emocija. Čarobna noć, na tren je prigrlila moju tugu, vratila me na put patnje i boli, prisjetila me...da sam i dalje izgubljen dječak s one strane grada...

…izašli smo na kišu…

Hrast je savio grane, snijeg se polako topio. Slatki osmjeh pun razumijevanja, ali i težine prošlih ljubavi ispunjavao mi je dane. Brza utjeha, hir, prijateljstvo ili nešto drugo? Naviknut na patetiku, pamtiti ću trenutke u kojima sam našao trag u beskraju...davno sam se prestao nadati, ali svijet mašte i mudre boli daje mi utjehu.

Osmjeh na licu, drugačiji pogled...mnoštvo pitanja bez odgovora...prijatelju nadam se da idem dobrom stazom. Gradimo mostove preko kojih ne želimo prolaziti, ali iz straha od utapljanja koračamo s tužnim pogledom prema rijeci kojoj tok ne znamo, a kraj ne vidimo. Sada znam i ja svoje tajne, svoje strahove koje će ljubav sigurno prigrliti. Jednom mi je starac rekao da sve ima svoj trenutak. Do danas ga nisam razumio...vrijeme će pokazati… kada oči zaklopim…

Evo prođe još jedna godina, da srce moje ne zatitra. Gdje su osjećaji nestali, zore, poljupci, zagrljaji. Kad si otišla nisam volio mnogo, srce je drhtalo, boji se. Hoću li jednom poslušati pjesmu što je anđeli sviraju. Je li to moja pjesma? Pravilni tonovi crkvenog zvona nagovijestili su ponoć. Burne noći, kratkotrajne strasti, pijana poznanstva s vremenom utihnu i ostaje uspomene, razlomljene i mutne slike onoga što sam imao...

Često sjetim te se…

Hladna noć, obasuta sjećanjima na one što su nas napustili vodila me starom mjestu, klupici. Dubok uzdah, plah i težak pogled...crkva se nadvila nad krošnje i kao da je produbila tamu, jačinu tjeskobnog osjećaja i strahopoštovanja prema uspomenama. Sjeo sam. Je li živ? Starac…ili je i njemu danas netko zapalio svijeću. Znao sam ovdje sjediti i čekati odgovore…ne poduzimajući ništa…

„Nije vrijeme za promjene, opusti se, duboko udahni, mlad si još…“rekao je jednom, ali što dalje, mnogo toga je preda mnom, mnogo toga još ću saznati…da nađem djevojku? Smirim se? Gledam zaljubljene, sretni su.

„Jesu li?“ upitao me…i bez ikakvih emocija, reakcija, staloženo sjeo kraj mene. Prošlo je godina otkako ga nisam vidio, ali još uvijek mi je odgovarao na pitanja koja mu nisam postavio. Smiješak uzbuđenja iskrao mi se na lice, ostao sam sjediti i gledati krošnje. „Nekada sam bio poput tebe, nije lako ostati hladan kada osjetiš da se nešto događa. I sutra ćeš ti biti ovdje, ali tvoji snovi možda neće…ljubav možda dođe, a voljena će otići…“ Kao da nije disao, dahtao je, pogledao me i nastavio: „tvoje suze nestat će s mrakom, ali bol ostat će…podsjećat te da si griješio, da griješiš…jesi li im oprostio…jesi li sebi oprostio…ostalo je na njima…“

Razmišljam…o svemu što imam… mogu te slušati i pričati…sve će i dalje biti isto…ista priča…“Da, možeš me slušati, ali možeš i poduzeti nešto…pišeš svoju priču…interpretiraš je na svoj način…a hoćeš li je i dalje samo pričati…to, ovisi samo o tebi“.

Prekrižio sam se i krenuo dalje…sa još većim teretom…svojim probuđenim snovima i neostvarenim željama…

On je imao svoju klupicu, svoje mjesto boli. Poput nespretnog i nestašnog štrumfa ušuljala se u njegovo srce, pomutila mu svakodnevnicu. Pokazala mu je da se sve može uz malo truda, dizala ga je kada je padao, brisala suze, grlila ga bez razloga i poljupcima mu pričala. Jedne noći odvela ga na staru, trošnu klupicu cvjetnog brežuljka iz kojeg izviru tri visoka hrasta i nadvijaju se na brežuljak i klupicu kao ih žele zagrliti, pružiti utjehu. Te noći se ona slomila i zaplakala, poput latice pala mu u naručje. Znao ju je utješiti, naučila ga je, te noći je shvatio da i heroji plaču. Zavolio ju je. Bojao se toga. Otišao je…

Ljubav ju je napustila…

Lutao je sa smiješkom na licu, skrivao suze. Mislio je, ljubav će proći, druga će bol izliječiti. Proljeće pokazuje svoje lice, promjene su zauzele svoje mjesto, a njegovo srce traži istu. Oči su mu poprimile umoran oblik i pogled mu je ostao nad njome, kada se iskradao usred noći moleći se u dubini da se probudi i da ga zaustavi. Je li to ona predosjećala, je li ga prelako pustila, je li vjerovala da će se vratiti?

Došlo je vrijeme kada se vratio, da proba vratiti ljubavi od koje je pobjegao. „Zapamti ljubavi, kako je bilo, zagrebao si mi srce i moja bol samo raste“, rekla mu je.

Danas stoji na njihovom mjestu, izgara od želje da poleti i čeka, možda će se vratiti. Prigrlljen hrastovima, traži utjehu starih uspomena, jer to je sve iskreno što mu je od nje ostalo. Djela koja je napravio, ne može poništiti, riječi izgovorene ne može povući…može priznati pogrešku i čekati znajući da više ništa neće biti kao prije.

Ona sada izbjegava njihovo mjesto, suzu pušta u samoći i čeka nekoga da joj ljubav vrati. Je li vrijeme da joj kaže zbogom? Treba li joj izgubljeni dečko…s maskom na licu…?

malena…ne želim te više zamarati teškim riječima, smjernicama kroz život i vezu. Nadao sam se da ću ti postati blizak, shvaćam da to nikada neću biti. Možda su me oči izdale, kada si zatvarala dnevnik vidio sam…“nikada ga neću moći voljeti“. Mislim da moje srce to ne može izdržati, malena, to je tako tužno…
…kao što vidiš, kada me pogledaš, da se lome dijelovi srca i više nisam onakav kakav sam bio…lakše je sjesti i maštati…jer ponekada ljubav koji bi htjeli ne pripada nama…

malena…sjećaš li se kada smo šetali…bio je predivan dan poslije kiše…neću te više gnjaviti, ali hoćeš li mi ispuniti želju i jednom na istom mjestu pustiti smiješak…za mene…
…ništa nije kako se čini…stranac sam sebi…sjena oko mene…zatupljen pogled u daljinu…sve te maske kriju bol…

malena…danas me više ništa ne može iznenaditi, sve sam vidio…ali nekako mi se čini da te ne želim pustiti…da želim patiti…osjećati se živim? Sve imam, a ništa nemam…
…obojio sam sve tvoje slike u crveno…sjena iznad mene…život me čeka da zacijeli rane i popuni rupe…

malena…mislim da sam ti sve rekao…moliti ću se za tebe…da ti se ostvare snovi…
…zaspao sam…sanjam…lebdim nad tišinom s prazninom u sebi…i zaljubljenim pogledom…

malena…danas sam te vidio s drugim, i po prvi puta, moram si lagati…da nikada nisi bila dobra za mene…da je bolje da te nikada više ne vidim…više ti neću pisati…

…doma sam ponovno…hoću li ikada dobiti rat, ne znam…sjeti me se nekada…ja sam onaj koji se zaljubio u tvoj osmjeh…u tebe…

Umoran sam već od ovoga, čudim se što sam toliko i ostao, suprotstavljao se svojim strahovima i patnjama.

Kada si plakala, brisao sam ti suze, kada si se bojala borio sam se sa tvojim strahovima. Držao sam te za ruku, vodio te, htio sam ti pokazati put…ali ti si htjela nešto drugo, nekog drugog. Otišla si...kada je mene trebalo voditi za ruku, boriti se sa mojim strahovima…

Imaš li još uvijek osjećaj da neke rane nikada ne zacijele, da je ponekada bol preteška i toliko stvarna da je previše toga što bi vrijeme moglo izbrisati?

Hoćeš li mi doći u snovima i pomutiti san, ostaviti onu zbunjenost i teret u grudima kada otvorim oči… I u tom slomljenom jutru sjetit ću se smješka, osjećati tvoju prisutnost…nasmiješit ću ti se...

Pokušavam si reći da si otišla i da te više nema, teško mi je to prihvatiti…da sam opet sam...

Sve slatke riječi mogu ti izgovoriti u besanoj noći kada nevini smiješak podaren bez razmišljanja pofali mi. Zatvoriti oči bojim se jer trenutak taj proći će i nestati će zaboravljeni osjećaj straha i zadovoljstva, smirenosti i uzburkanosti duha, patnje i sreće…

Zašto je uzbudljivije plivati uzvodno? Ne slušati, ne obazirati se na upozorenja. Znati da kada dosegneš vrh slapa jedna suza će krenuti nizvodno, stopiti se s ostatkom slapa i nastaviti svoj put boli sa smiješkom na licu. Koliko suza prolilo se na tome putu, a da nismo ni primijetili.

Svaka suza snagu nosi, vrijednost puta k cilju. One kroje naš slap i grade branu koja će jednom kada dosegnem vrh slapa zadržati onu koju volim.

…volim…patim…crtam svoj život u pijesku ne pitajući se hoće li povjetarac ponovno zapuhati i sve izbrisati…jer sada znam da tu sliku nosim u srcu svome i nacrtat ću je ponovno…

majko, oče, prijatelji...strah me...

Naviknut na bol…i dalje koračam istom stazom. Pitanje, je li vrijedilo ili ne odavno je izgubilo smisao. Požuda, osmijeh, sladak dodir uvijek će ostati u tvojim očima…i slatki smiješak izmamiti će sjećanja. Kako voditi izgubljenu dušu koja se svojom nevinom prozirnošću uspijeva kriti?

Ta je djevojka, možda je znaš…plovila morima bez vesla i promatrala svoj odraz u valovima. Val, lomeći zrake sunce koje su joj obasjavale raspuštenu kovrčavu kosu ukrade joj odraz i svu tajnu očiju. Trnovit put, prošla je…svaki trn nosi komadić njene duše…treba li se vratiti nazad? Ili krenuti hrabro novim putem, putem bez prošlosti…starih strahova…poznate bole. Može li pokušati veslati, a ne tražiti odraz plutajući bespućima obzora.

Noć je opet mračna, heroj ulice nisam uspio biti…čak niti jedan dan. Ipak je ovo tama koju smo sami stvorili.

Svaki dan bespomoćno dijete se rodi, mjesec nekome obasja put, pogled na zvijezde utješi usamljenu dušu, smiješak nekome uveseli dan…nadam se da ćeš pronaći i ti svoju sreću u malim stvarima.

Tada, siguran sam da znaš, bilo je drugo vrijeme. Danas, stare navike u novom ruhu. Jednog dana prestati ću voditi rat sa sobom, podignuti glavu, nasmiješiti se, izmamiti smiješak, bez skrivanja ranjenih u rovovima duše. Noćas sam izašao na kišu, tražio djevojku slomljenog srca. Gledao sam im u srce, oči pogledati nisam mogao, strah suza pretežak je. Kako da im kažem, kako da im objasnim da sam usamljen dječak i da moja priča nije uzbudljiva, stalna potraga za boli. Smiješak na licu, a suza klizi niz srce koje ne osjeća da duša tuguje, bori se s poezijom života koji neprestano sklada nove stihove. Zvuk gitare pokazao mi je boje kiše, boje nježnog dodira, boje osjećaja, boje samoće…

Nakon svega…jesam li ja to zaslužio?

Svijeća je utihnula, tmina polako uzima sobu, ogledalo skriva sliku onoga što sam postao. Tamna sjena, sjaj očiju, prepoznatljiv smiješak, jesam li takav samo u mraku?

Starac je rekao hodaj dolinom smrti, poljima samoće, asfaltima slomljenih strijela, hodaj i ne osvrći se. Traži latice svoje ruže…

Još jedna propala ljubav, praznina koja boli, još jedne ponosne oči pustiti će suzu. Propala romansa, mogu li to reći? Skrivam se iza zavjese…
Vrijeme kao da ne prolazi, nego se vrti u krug…mogu li opet…? Znam li posljedice…?
Hodam, isti vjetar puše mi u lice…Sve manje sam onaj koji sam bio…udaljen od svih, sam…
Iza ugla, promijeniti ću smjer prema mraku da i otvorenih oči napokon budem slobodan.

Starac je rekao hodaj i smiješi se…

Lavež pasa probija spuštene rolete i razbija tišinu koja slika njegovu maštu, njegove snove. Suzne oči i poznata pjesma odavale su ipak malo drugačije misli...
Ona je tamo, na kraju litice u bijeloj baršunastoj haljini, stoji pred ponorom. Zašto mu je rekla ne te noći, zašto je istrgnula ruku iz njegove i nije mu dopustila da je vodi...kroz strast, patnju, tugu, radost...život...
Vjetar je sve jači i njeno krhko tijelo jedva se bori s naletima vjetra...može li ona to sama?
Hoće li biti tu kada vjetar prestane, a sunce obasja kestenaste oči koje podare moru novi sjaj...
Ljubavi, dok smo šetali znala si plakati...molila si zvijezde da mi i u tami obasjaju put, a nisi znala da ta zvijezda za mene si ti... Zašto joj to nikada nije rekao? Zaboravio je? Noćas kada zvijezde na nebu zasjaju...moliti ću svaku da tvoj put nema mraka...da tvoj osmjeh zasjeni mjesečinu...
…i sada mu preostaje samo nada da njezino srce ne odustane...da je posljednji poljubac nešto značio...borbu samo za taj osjećaj...

Ponekada se stvarno pitam čija ruke piše sudbinu, tko sastavlja stihove naše svagdanje. Ima li taj netko neku određenu kvotu „života“ koju nam stavlja na raspolaganje. Pogledamo li oko sebe naći ćemo savršenstvo, ali ako dulje gledamo, dublje tražimo vidjeti ćemo da svemu i svakome fali nešto. Trenutak. Je li to smisao? Trenutak može biti savršen, njemu ništa ne fali. Trenutak. Koliko smo zadržali takvih trenutaka? Koliko ih se i sad sjetimo? A koliko ih nismo niti primijetili, koliko je njih bilo u prolazu, tražeći dušu. Je li lakše patiti za tim trenucima, nego ih što dulje bezgrešno zadržati? Je li ovo moj svijet ili je svijet prisvojio mene. Mogu li se oduprijeti toku kolotečine, mogu li ja kreirati sudbinu, pa da svakome dam po malo svega. Hoće li ih to zadovoljit? Hoću li ja biti sretan? Jesam li ti sad promijenio sudbinu? A sad?

Gledam potok, nigdje ne ide, tu je. Je li to njihov svijet? Plače li labud? Hoće li odletjeti? Može li poletjeti? Može li on pomutiti neki drugi svijet svojim suzama? Molim te probudi ga…

Male stvari…

Jedan…trenutak…

Koliko riječi treba napisat da bi se ispunila tišina? Koliko riječi treba izgovorit da bi nastala tišina? Hoćeš li ostati preko noći? Je li moguće pobjeći mecima? Pucaju li uvijek u leđa? Reci ljubavi, gdje je iskrenost nestala? Ljubomorna si na patetiku? Previše je ako kažem da noćima ne spavam zbog hladnoće postelje, zbog tišine Mjeseca? Trebam li te čekati svaki dan na istom mjestu da bih vidio neiskvarenu svjetlost u tvojim očima? Želim li živjeti vječno? Zašto nisam zadovoljan svojim stilom? Postoji li u svijetu izbor, mogu li birati sudbinu? Hoće li suza živjeti vječno? Sretna obitelj ispunjena ljubavlju, je li to čudo? Znamo li koliko smo sretni ili nam uvijek nešto nedostaje? Veseli li nas sunce, kiša, dječji osmjeh ili povišica? Tragamo li za srećom ili novcem? Kako kapljice vode mogu razbiti zid? Nastavljamo li predstavu po scenariju ili improviziramo? Stojimo li iza svake odluke?

Znam samo da živim svoj san i sanjam svoj život i nadam se…

...Što će se dogoditi kada shvatim da sam sam...među vukovima...kriva kretnja, pokret i za mnom ostaje samo krvav trag...Tko si ti? Reci mi...tko si!?
...Suputniče, jesi li uz mene? Teret je lakše nositi u dvoje...čudna je pruga sudbine...
...sijećam se, kao dijete pjevao sam o jednom vlaku koji vodi do „Zemlje sreće“...to dijete putuje sad mnom, nismo sami, ima nas više suputniče...mnogo nas je koji putujemo, neki nose povez, neki naočale, a nekima taj vlak jednostavno promiče...

vjerojatno su na krivoj stanici...

...stari, trošan peron me svakim danom čeka da zakoračim. Nekada zakasnim, nekada jednostavno gledam taj vlak kako odlazi bez mene znajući da nisam spreman voziti se njime...

Zar je tako teško otvoriti srce...stopiti s realnosti, a ne u snu sanjariti...Sve počinje jednom...

Jesi li se ti vozio sa mnom suputniče? Vozi li i tvoj vlak do „Zemlje sreće“? ...eh suputniče, možda si i bio tamo, a ne znaš...“Zemlja sreće“ ti je jako blizu, a tako daleko... Možeš i pješice doć...
...pješačio sam i ja... pješačio sam suputniče, pješačio... po mjesečini, trebaš vidjeti taj most kada se rijeka poigra sa zrakama svjetlosti...

samo taj most se stalno prelazi...ta rijeka vječno teče suputniče...

...čega se bojiš suputniče...da te se nitko neće sjećati ako padneš? Kada padneš, možeš ostati ležati, ali jednom se moraš dignuti i možeš ići samo u jednom smjeru...Reci mi suputniče voliš li više strah i nemir koji nosi strast ili onaj osjećaj kada saznaš da bespomoćno ležiš na podu bez volje da se digneš...

onaj tko zastane na mostu možda ga nikada i ne prijeđe jer rijeka čeka one koji umiru prije smrti...

...prigušena svjetla...dopiru slabi zvukovi operete...glas se lomi ali se probija poput neslomljive strijele i razdire mi prsa...zar je već došlo vrijeme za reći doviđenja suputniče, doviđenja?

od zore sam tražio da zapuše vjetar, zaplete vrijeme da još jednom prođem kroz tvoje snove...

...vjetar zapuše, magla se digne...zaplete vrijeme...stojim...prolazim kroz tvoje snove...i čekam...čekam da prođe i ovaj dan...na kraju...
...kreni suputniče sa mnom...zadnji put...nestanimo u tami...gdje ništa nije važno...

neke stvari su neizbježne...

...dobro došo u neprekidan vrtlog osjećaja...čekajući osvetu onima koji gledaju, a ne vide...
reci mi kako je...

...jednom davno, na početku puta dobio sam pismo o ljudima bez lica. Pitala me tko su ti ljudi, jesu li stvarni? Pero je samo krenulo, oni su što mi želimo da budu, oni su tko mi želimo da budu, oni su naši snovi...Susretao sam ljude bez lica, obrise ljudskosti, gdje su li njihovi osjećaji? Hoće li oni ikada shvatiti?
...igraju poznatu igru, otkrivajući svoje najjače karte malo po malo povisujući ulog do prihvatljivog, u slučaju visok rizika se povuku tražeći utjehu u sebi sličnima....odlično odigrana igra dovodi do uspjeha, a što onda? Nađu li što traže ili tragaju za većim uzbuđenjem dok se krv ne sledi, a srce ponovno zatitra. Tada ostaje samo tiha patnja jer slijedeći korak zahtjeva primanje života za ruku, jesu li oni spremni toliko riskirati? Ili žele živjetu u svome svjetu savršenstvu. Boje se jednostavnosti, boje se da će biti otkriveni...i na kraju ostanu sami...
...Pogriješio sam, oni su ovdje, oni su stvarni, oni su oko nas...naslikani u tisuće nijansa, svaka nijansa posebno izražena, misle da su posebi, a ne znaju da su to sve iste boje.
...suza potekne, dijete se rodi, nada za promjenom, za boljim, putuje sa mnom...ne odustaje...

...želim svoj život natrag...bubnjevi u pozadini, da se pomaknem? Svi spavaju, ja ocekujem tvoj poziv, u tami noci...i u ovom svijetu punom stranaca...

...nasmijava me život, pritisnut uza zid sanjam o prozoru, gledao sam
kroz njega, gledam i sada, ali ne vidim smisao u onom odrazu u svojim očima...nasmijava...jesam li klaun zivotu?...

...dok gledam onaj svijet, gledam sebe...nisam sretan...lutam...ti nisi pokraj mene, nema te, a rekla si zauvijek!

Krhotine stakla ležale su na podu, a kapljice krvi su pratile lagan hod prema zidu...zar je tako teško pogledati, a ne gledati ono što bi htio. Teško je otvoriti prozor...zar je bolje gledati iskrivljene slike na zidu, sjene koje prolaze ili iste svakim danom...

Želim li posjedovati baš svaku ciglu ili bih se mogao zadovoljiti tvojim osmjehom? Pogledom na sreću, ljubav, na jednostavan život bez prozora, život prepun osjećaja, doživljaja...


...porazila me mjesečina...noć pod kojom sam nekoć šetao...parkom...

što je s starcem, što je s klupicom?

...još su na istom mjestu, a gdje sam ja...gledam sve kroz staklo, tako krhko, a čuva me od hladnoće...

Gdje si ti...tu si cijelo vrijeme, ali te ne primjećujem znam...oprosti mi...išao sam svojim putem...prošao popločenu stazu i zapeo u polju...poznatom polju, ali je vjetar zameo trag i sada lutam mjesecima...osluškujem vjetar, povjetarac me vodi...hoću li se vratiti?

Jesam li isti kao onaj prije? Puštam muziku da svira, ptice su odletjele, ulice su ostale bez sunca, ispratio sam te...i ostao sam...vratila si se...sreo sam te slučajno na putu života...i što sada?
vratiti se ne znam, pokažeš mi put?

...gledam oči tvoje, vratile me djetinjstvu...svaki prolaznik ti si mogla
biti...gledam, ali ne vidim...kakva to sudbina si ti...

pogašena svjetla na trijemu...jesam li doma?

...moja draga šeće nebeskom ledinom...bit će već četiri ljeta...njenu sliku nije vrijeme ostarilo, nije izblijedila, nije uništena u napdaju tuge...njena je slika poput uspomena ostala očuvana u prašnjavoj kutiji na zadnjoj polici, udaljena od očiju posjetitelja, udaljena od mene...

...moram te vidjeti ljubavi, moram!!

naš zavjet ljubavi bio je kao carstvo...vječnost...zatvorio bi oči, osijetio te...obečali su da će me izlječiti...da me neće boljeti...ali ja znam kada zatvorim oči da ti plačeš...da si uvijek tu kada sanjam...nadaš se ćeš me osloboditi, da ću naći svoju slobodu...

...zašto me rastužuju?


Eh ljubavi, da sam barem bio s tobom kada si odlazila... kada me nisu pustili ljubavi, nisu me pustili...ne žele da nas dvoje budemo zajedno, žele nas rastaviti, ali ne znaju ljubavi...
ne znaju da smo mi uvijek zajedno!

Rekli su mi ljudi, da će doći neka nova ljubav. He he ljubavi, ne shvaćaju da me tvoja ljubav obilježila, nitko me nije htio onakvog...zaljubljenog...

...morao sam to učiniti ljubavi...ne ljutiš se?

Malo je falilo ljubavi, primio sam te za ruku, zašto su me odvukli ljubavi, zašto??!! Dala si mi krila...oni su mi ih oduzeli...

...ne letim, ne hodam, nisam živ, a ni mrtav...ovdje, u bijelini četiri zida, samoći malene, životom isprazne sobe, nadam se da ću te vidjeti...znam da me neće pustiti k tebi...

dolazim ljubavi...vidjeti ću te
...i ti ćeš biti sva u bijelom...znaš da sam ti blizu...



Imaš pravo, našao sam svoju slobodu...u vječnosti...

...s tobom....

...Dok je vrijeme prolazilo, nisam znao trebam li ostati na mjestu, progovoriti ili slušati tišinu koja je zvučala tako uzbuđujuće...

...došlo je vrijeme...čudno vrijeme...tražio sam skrovište gdje drže istinu...

Stajala je tamo, podrezanih krila, na izmoru snaga, umirala je govoreći mi istinu...pogledao sam: „Ne trebaš njega“; zadrhtao sam. Proklela me pogledom, krvave ruke oprati nije mogla...

...praznina se tiho ušuljala pod plahte moje postelje podsjećajući me na tu noć, na moju grešku, na moje greške...

... majko ljubavi,
oče živote.
vratite savjest na ovaj svijet...šaput razuma je izgubljen.
Vratite nadu u nestvarno, pripremite me za nešto što ne očekujem...odvedite
me u vrtove gdje ljepota nije potrebna...ne vraćajte me u rijeku patnje,
pošaljite poruku svima koji su pali...vratit će se snovi...novi snovi...
nedostaje mi tihi vrisak, podli smješak...
vratite me kući!

...ulica me pripremala za ovo, stalno padam, nemam koga za ruku primiti, na ništa se osloniti, bježi ljubavi...naći ću te!!
...na uglu vidio sam staricu, rekla je da neću uspjeti...sjećam se toga kao da se dogodilo danas...

...našao sam te ljubavi...osjećaš li me?
Vjetar zapuše, digne lišće, okrećeš se, bojiš se vidjeti me...

gledam te...

Vidim imaš novu ljubav...napokon možeš imati one stvari koje ti ja nisam mogao priuštiti...
ugriz zadovoljstva ostavio je trag na mome vratu...miris krvi prati me...ne mogu te pustiti!!

...u besanim noćima stojim pred tvojim balkonom...
pogledaj kroz prozor: c'est moi!...i dok spavaš, kradem ti naušnice, palim ti svijeću,
stojim iznad tebe, tomu se nisi nadala, zar ne?...

...dim ugašene svijeće krojio je maglu u tvojim snovima, odnio te...zauvijek...


...krvava maramica ostala je u sobi, pokraj njenog kreveta...

...Eh, nekada sam i ja drugačije mislio, na nebu sam tražio zvijezde, znao sam da ih nekoliko mogu ponijeti sa sobom jer nitko ne dobiva više nego li može podnijeti...stvarno je dinamičan ovaj život...vodi te svugdje samo da bi pomislio da ti upravljaš...njime...

...I kroz zatvorena vrata, učinilo mi se stranac svira, zatvorio sam oči, putovao sam...cestom, od grada do grada...pratio muziku iako sam znao da nikada neću otvoriti vrata... pokrio sam nebo rukama, pitao se jesam li potratio godine za osjećajem? Ritam je razarao oblake, kapljice krvi padale su, a tada sam shvatio da ne tražim vrata nego način da vratim izgubljene godine...

...Predamnom je bila cesta, i koliko god lutao uvijek bih stigao do njenog pogleda. Kroz njene oči vidio sam ono za čime sam tragao...vrt osjećaja...

...Jesam li izgubio ljubav ili je ona izgubila mene?...

...Znam da taj pogleda više vidjeti neću, vikao sam, nije me čula, nestala je zauvijek...I dok su nosili beživotno tijelo, želje, nade umrle su s njom... Osjećao sam kraj, nadam se da si me voljela ono jutro... A sada spavaj jer i ja ću napustiti svijet preko noći. I, da ljubavi, voljeti ću te i ovu noć...


...majko...


...sve što vidim, nije stvarno...mrtav labud
u rijeci punoj krvi, perije rašćupano...
Oče,
Hoće li on letjeti?

...Duša je ostala, danas, sutra, u ovom
„novom“ svijetu; u prošlosti... sve što
mi je ostalo nadgrobna je ploča...

...Dok vrijeme ne uništi utjehu njenih riječi,
Slova sakrivena u labudovim krilima,
poletjeti će, znam...

...Beznadna večer, posuta prohladnom maglom izvela me u šetnju. Nisam bio sam, maleni četveronožac pravio mi je društvo. Nisam razmišljao, gledao sam zvijezde, uživao, sutra je bilo daleko. Poznati put navike odveo me u posjetu staroj školi. Uspomene leže u zidinama, dvorište vapi za poznatom dušom. Sviježe postavljena fasada nije sakrila uspomene, samo ih je sačuvala za teška vremena. Eh to su bili dan! Ovdje se knjiga života počela pisati, ovdje sam počeo učiti. I dok sam sa ponosnom prešao s prvog kata na drugi, doživio promjenu, mislio sam da sam glavni. Držanje za ruke, simpatije su mi se motale po glavi. He he, kako samo čista srca tada bili, nevini, bistra pogleda. Pogled nas je izdao svaki put kada bih napravili nešto loše. Rastao sam se mnogo puta školo moja, ali ti si bila prva zbog koje sam plakao. U pozadini čujem poznate riječi. Poput vile, anđela koji prati svaku moju misao stvorila se. Moja velika ljubav, osoba s kojom sam odlazio iz ovih zidina. Ostao sam onaj isti, ono dijete u duši, onaj dečko koji šalje pisma...

...Danas više pisma ne pišem istim perom, čak niti istim rukopisom. Krenuli smo, a blagoslov je ostao u krilima stare škole, knjigu života nosim sa sobom, pišem...

...ispratio sam je...

...Vraćao sam se doma starom rutom, pune kante smeća ukrašave su staru ulicu. Miris koji je čekao žrtvu, da mu pokvari večer nagovijestio je kraj tjedna...Nisam se obazirao na okolinu, šetao sam slijep, gluh, nijem...lutao sam, svatko nešto skriva...

...Iznutra vrištim, tražim za pomoć, ali nitko me ne čuje...izraz lica ništa ne odaje, glas ostao isti, a vrisak u besanoj noći čuje samo postelja...nestane u jastuku ne dirajući tišinu sobe...i dok sanjam on je tu kraj mene, žali se od boli, izvire iz jastuka, miješa tugu sa svijetom u kojemu mogu sve...

...i dok ležim, vidim, čujem, osjećam...ključ duše sakrio je vrisak u očima boli...

...Smeće koje danas bilo, nestat će, a sutra, kada sunce izađe, ovuda ću prošetati psa s istom boli u duši...

...Vidim ti lice, čujem tvoje suze, gledam te kako piješ vodu iz izvora svoje boli. Riječima sam ti pokazao put do izvora, pokazao ti da te boli.

Čuo sam tvoj šapat prije nego li si zaspala, prije nego li si utonula u svijet suza, sakrila svu svoju sreću i svoju bol ponijela sa sobom.

Krik tvoje majke probudio je jutarnje zrake sunca. Zaprepašten pogled tražio je neki znak, pomoć. Bijele plahte pod kojima si tražila utjehu otkrivale su sve tvoje tajne. Nije te bilo.


Stajala si ispred njegovog prozora, sanjarila. Eh, prijateljice jesi li primjetila moju prisutnost? Sjela si na hladan kamen, suze su ispsivale njegovo ime, nisi imala hrabrosti viknuti. Stari drveni okvir za tebe je predstavljao ogledalo u drugi svijet, svijet u kojemu si nekada bila sretna. Ostala su ti samo sjećanja, sjećanja na trenutke koje je provodio s tobom. Pitaš se ljubi li i nju s takvom nježnošću, puhne li i njoj u kosu, ugrize nježno njeno uho, prođe prstima kroz njenu kosu, pogleda ju u oči i kaže Volim te!?


Položio sam ruku na tvoje rame, nisi primjetila. Spavala si otvorenih oči. Bojala si se zatvoriti oči, bojiš se odgovora na svoja pitanja. Pokrio sam te ogrtačem što si ostavila kod mene nakon naše prve noći. U džepu je bilo pismo. Pismo koje sam ti dao, moja lady. Nisam imao snage čitati, tražio sam narukvice koje sam stavio u pismo. Sjećaš li se tih narukvica?


Crnu narukvicu nosiš kao lančić, obješenu oko srca. U napadu histerije, tvoja je majka crvenu našla ispod tvoga jastuka. Jednom kada se probudiš sve ovo možda bude san. Zahladilo je, otišao sam kući...


...Danas se pitam, jesi li usamljena? Prolaziš li još ispod njegovog prozora u nadi da ćeš ga vidjeti bez nje? Zamišljaš li njega u predvorju svoga dvorca?

nadam se da ćeš mu jednom oprostiti jer tvoja je lađa prazna...

...I tada ubiše me anđeli. Na vječnim suzama žalosti nosili su me k mjestu gdje neki anđeli nikada ne polete.
Probudio me hladan zrak koji je prohujao pored moje glave. Gledam grad pun anđela, neki veselo lete, dok neki bez krila puze po zemlji, izmoreni, ranjeni. Krvavi znoj prekriva njihova izmišljena lica. Međusobno su si pomagali, previjali rane. Zavidio sam onim što lete, nisam razumio kako postoje anđeli bez krila.
Gledam nactano nebo, boje se preljevaju, sunce kao da vječno zalazi, to me podsjetilo kada samo zagrljeni gledali zalazk sunca, rekla je: „ovo nikada neće završiti“; vjerovao sam njenoj svakoj riječi, vjerovala je i ona...uzela mi je ruku i primaknula je k sebi, zašutila je...ostala je bez riječi, ja sam uvijek imao riječi za nju: „Volim te!“ rekao sam...
Suza mi potekoše. Ranjeni anđeo, šepajući dolazi do mene, i taj je izgubio krila. Gledao me kao da me poznaje. Progovorio je tonom harfa, tihim krikom. Gledao me tako kao da ne razumije što želim. Nisam razumio njegov krik, gledao me tako kao da razumije moje snove. Stihovi su tekli, pero je krvarilo, na kamenu je napisao da moje srce nudi više nego što može.
„Reci mi da prošla vremena ne umiru, znam da stare laži još žive!!“ izgovorio sam i gledao ga očima punim neshvaćene boli; kimnuo je glavom i rekao „Nadam se da će ti se želje ostvariti, mene su moje izdale“. Primjetio sam kako gleda ožiljke na kojima su nekada bila krila...zaplakao je...
Ponekada stvarno zaboravljamo da i anđeli imaju osjećaje! Primio sam ga za ruku, vodio sam samo sjenu, nestao je! Velika bol prolazi mojim tjelom i saljuplja se na mojim leđima...bol...bol...raste...imam krila...

Letim...bol me nosi...zagrlio sam krila koja u svakome periju nose trn boli... tek sada mogu letjeti, do sada sam hodao...tek sada mogu razumjeti...

...ponekad zaboravljam da nismo svi isti...

...ne mogu zaboraviti tko sam,
ne mogu zaboraviti tko sam bio

što su mi učinili, zašto sam plakao...


...što mi je to mamilo osmijeh,
tako krhko i nevino,
što nisam htio vidjeti,
što sam želio vjerovati...

...nesigurna ruka bacila je kamen,
razbila pjev slavuja,

hladna je ta ruka koja
svakim danom slika nova uvjerenja...

...slavuj tiho, ali
prepoznatljivo kroji svoje stihove
što ih vjetar nosi kroz sjenu šume, do posljednjeg
pera koje vjeruje
da će poletjeti na stihovima ljubavi, zagrliti visinu,
sletjeti na toplu ruku i
zapečaćen poljupcem nestati u tišini glazbe...

...zatvorit ću oči na trenutak i taj će trenutak već proći...

...ne znam jesam li živ ili sanjam, ili sam mrtav pa se sjećam...

...Mnogo je plovila, uvijek je gledala iznad vode. Promatrala me sa svog usamljenog tornja. Vidio sam je kada sam se utapao. Svi smo mi mornari koji plovimo dok nas rijeka ne oslobodi. Nisam izdržao dok se nebo otvaralo, tonuo sam unatoč svojoj mudrosti poput kamena. Duša je mirna u dubini...

...kako možeš znati što je san a što je stvarno, kada ne možeš kazati
spavaš li ili si budan...

Odvela me tamo dolje, na mjesto blizu rijeke. Čuo sam barku kako nježno
razdire vodu. Topli zagrljaj prekrio je moje tijelo. Tražio sam odgovor, a ona
bi me pogledala i pustila rijeku da mi odgovori. Primila me za ruku, odvela...

Mjesečina ju je skidala, otkrivala njenu ljepotu. Pokazala mi je gdje da gledam,
na mjesto između grmlja i ruža. Tamo gdje se djeca ujutro igraju i oslanjaju na
ljubav jer znaju da će ih ona uvijek voditi. Proveo sam noć kraj nje...

...Moram ići pronaći svoj put, vrata
koja sam nekada prošao. Bol će uvijek
biti uz mene, podsjećati me da osjećam,
podsjećati me da sam volio...

...Plovim, plovim u samoći...

...Laganim korakom, obasjan prohladnim suncem ulazim u dvorište duša. Staza kojom je nekoć hodao da posjeti majku, puna je teških koraka bližnjih mu ljudi. Njegovo besmrtno tijelo skupljalo je žalosne poglede, poglede saučešća. Nisam ga poznavao. Pognute glave stajao sam iza gomile ljudi. Pozdravio sam tamu koja se prolila po ljudima, ostavljajući sjenu na odjeći. Snažan zvuk trube odjeknuo je i probudio sve usnule duše. Vjetar je zastao. Zvuk se došuljao i do moje duše, koja je u obliku suze htjela pobjeći. Pogledao sam prema crkvi, koja kao da skuplja patnju svjetine i daje im utjehu. Svoju utjehu našao sam u očima njegove kćeri koja je ponosno stajala kraj očeva lijesa. Tračak svjetlosti obasjavao je njene kristalno plave oči.
Njena hrabrost držala ga je na životu dok je ležao u čistom bolničkom krevetu, prekriven bijelim plahtama. Aparati su ga održavali na životu, nije se dao. Znao je da ih ostavlja, bojao se za njih. Odlazila je od njega, htio joj je nešto reći, pogledom je pričao. Kimnula je da ga razumije. Preminuo je u snu.
Riječi njegovih bližnjih krojile su sliku njegove duše. Lice mu nisam vidio. Na kraju kolone putovao sam k mjestu. Gledao sam mjesto iz daljine, nisam vidio polaganje lijesa. Mnogi su ga otpratili pogledom, vidio sam kako njena suza odlazi s ocem u grob...

...Danas tražio sam njen pogled, tražio sam hrabrost. Gledam ljude u oči, nitko da položi list na moje rane. Izvadili su mi šavove. Ožiljak koji se vidi nije toliko strašan. Tko će izvaditi šavove iz srca moga? Tko će biti uz mene dok se list ne sasuši i popuni pukotine?
Uspomene, laganim korakom, obasjane mjesečinom ulaze u dvorište osjećaja. Komadići su ostali na stazi, negdje na putu. Vrijeme je da ih položim u osjećaje, odvedem na mjesto, položim u zemlju. Zvuk naše pjesme odjeknuo je, sva harmonija zvukova slijevala se i nestala u tišini suze. Kap se raspršila, rasprostrala, zapečatila mjesto...

...teškom mukom veslam od tuge...

...Želim putovati s tobom, putovat ću slijep,
znam da ti mogu vjerovati. Primi me za ruku, vodi
me k granicama mudre boli, vodi k toplom
drhtaju tvoga tijela, vodi me k zagrljaju. Nahrani
me nečime što ne razumijem, nečime što ne
mogu kontrolirati, pogledaj kroz mene,
osjećam se sveto...


...Bit ćemo ljubavnici od danas do sutra. Vi koji
me sudite po odjeći, prepoznat ćete
samo moj osmijeh kada pred vama gol ću stajati,
jer vidjeti moći će me onaj koji me srcem gledao,
a dušom osjećao...


...krenuo sam uzvodno od tuge...

...Svaki dan odlazim u knjižnicu, koračam istom stazom, susrećem poznata lica, smiješim im se. Prolazio sam kraj stare lampe, tužno bi svijetlila, veselila se svakome prolazniku. Danju nisam obraćao pažnju na trošnu broncu umočenu u barokni kalup. Živjela je noću, obasjavala malen dio puta moga, a niti tada nisam vidio njene motive, njenu građu, njen stas...

...Danas, slijedim poznatu crtu k znanju, susrećem poznata lica, smiješim im se. Prohladan dan propuštao je samo krhku svjetlost. Nasmiješila mi se, pokraj stare svjetiljke dolepršao je osmijeh, šarolik poput leptira k mome srcu. Osmijeh svakodnevnice bacio je mrežu na moje srce. Toplina osmijeha zahuktala je moje osjećaje. Zaljubio sam se...

...Okovana povjerenjem, ne može se odvojiti od starice. Sestre milosti ne dopuštaju joj da ostavi svjetlost lampe riskirajući tamu. Sudbinu sam joj zapečatio svojim prolaskom, svojom ovisnošću o svjetlu njene prijateljice. Zagrlivši lažnu svjetlost presudio sam si patnju, nemogućnost danje svjetlosti u tami...

...I sve će kiše pasti,
suze mi slikati, ne dopusti da ti sudim,
ne dopusti da razbijem tvoju sliku, tvoja uvjerenja,
zaustavi mi riječi poljupcem...

...Kao ptica u letu pokušao sam biti slobodan...